Napisala: Marina Brletić
I ove godine posjetili smo Milano u njegovom najintenzivnijem tjednu godine. Izdvojiti 3 najbolje stvari u ovom trenutku čini se jednako zabrinjavajuće kao što je bilo i odrediti što sve posjetiti u (samo) dva dana. Bilo grad, bilo ljudi, paviljoni, izložbe, predmeti, prostori, instalacije, sve još uvijek preplavljuje osjetila dok se vode rasprave u uredu što se kome najviše svidjelo, jesmo li nešto slučajno zanemarile i što izdvojiti kao tri najbolje stvari.
Dok smo hodali milanskim kvartovima posvećenim dizajnu: Tortoni, Breri, Isoli i milanskim sveučilištem, vrzmao mi se u mislima Ujevićev Notturno “…i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote”, samo bi riječ “san” na Design Weeku mogla zamijeniti riječju umor. Svejedno, naoružane ogromnom količinom entuzijazma i energije trudile smo se obići maksimalno, ne preskačući ništa. A po zadatku, izdvojit ću najimpresivnija tri momenta.
Broj jedan bila bi izložba “Tadao Ando-The Challenge” u prostorima Armani Silos. Za ovu izložbu isplatilo se sat i pol stajati u redu prepunom znatiželjnih arhitekata I dizajnera iz cijelog svijeta. Iako je izložba originalno bila pripremljena za pariški Centar Pompidou, a postav je radio sam Tadao Ando sa svojim studijem, Armani ju je odlučio za vrijeme Salonea dovesti u Milano uz prilagodbu novom prostoru. Sama atmosfera interijera Armanijevog muzejskog prostora dobro je nadopunjavala postav izložbe, dramatična igra svjetla naglašavala je besprijekorne makete, nacrte, skice, filmove i crteže ovog velikog arhitekta i dobitnika Pritzkerove nagrade. Kako je i sam Tadao Ando bio na otvorenju par dana ranije, dodao je uz izloške skice, dijagrame i svoj potpis čime su se posjetitelji mogli osjećati još bliže njegovom načinu rada i razmišljanja. Postav prati priču kroz 4 osnovne teme: Primitive Shapes of Space; An Urban Challenge; Landscape Genesis, and Dialogues With History, a makete daju jedinstven uvid u njegove projekte, od svima poznatih kao „Crkve od svjetla“ u Osaki (1988-89), preko „Punta della Dogana“ u Veneciji (2009) do aktualnih projekata poput adaptacije „Bourse de Commerce“ — pariške povijesne burze u muzej za François Pinaulta.
Možda je ključ fascinacije ovom izložbom u tome što je stvorila posebnu atmosferu povezanu s filozofijom Andove arhitekture. Način na koji on gradi prostor i liniju dodira vanjskog i unutarnjeg, koja vas uvodi u introspektivne prostore satkane od svjetla i sjene, vjetra i vode, daleko od urbanog kaosa u koji ih postavlja. Isto je bilo i s ovom izložbom, u vrevi Design Weeka, pružila je introspekciju i mir, dok su sva osjetila istovremeno bila intenzivno zadivljena i preplavljena.
Drugi favorit bila je izložba “Forms: Umberto Riva, architect designer” talijanskog arhitekta I dizajnera, koji od 60-ih stvara u svim mjerilima, od urbanizma i arhitekture do interijera, produkt dizajna i instalacija. Dobitnik zlatne medalje za arhitekturu na “Triennale di Milano”, ovaj svestrani arhitekt i dizajner oduševio me svojim svevremenim dizajnom, koji ne podliježe promjenjivosti trendova i bez obzira na godinu nastanka svaki izloženi predmetu zračio je snagom i kvalitetom koja ne nestaje s vremenom, nego ostaje prepoznatljiva i up-to-date. Tako je Lampa E63 dizajnirana 1963., redizajnirana 2017., našla se i u scenografiji Blade Runnera 2049, a jednako bi mogla pripadati i u bilo koji cutting-edge uredski prostor.
Treći prostor kojem sam se rado vratila ove godine su unutarnja dvorišta milanskog sveučilišta “Università degli Studi di Milano”, gdje su instalacije pod zajedničkom idejom “Human spaces” nastojale vratiti čovjeka u središte arhitekture i dizajna.
